Odgoj je posao za desetoro ljudi koji obavlja jedna ili dvije osobe, bez upute kako se to radi, pod neprekidnim pritiskom, 24 sata dnevno, bez povratne informacije rade li to kako treba (J. Kabat-Zinn)
U napisanom citatu može se pronaći svaki roditelj u nekom trenutku životne avanture koja se zove roditeljstvo. Većina roditelja nastoji da napravi balans između strogoće i blagosti, jako se trude da budu uključeni, a opet i pretjerano brinu za dobrobit djeteta, uz još veći strah od pogreške. Upravo strah od pogreške dovodi do pojačane brige na potrebe djeteta, uz često zanemarivanje vlastitih potreba. Roditelj ste i primjećujete da ste često frustrirani, nezadovoljni, a po glavi vam se stalno vrte pitanja o ispravnosti vaših postupaka, ako jeste onda je ovo članak za vas. Ukoliko imate težnju biti savršen roditelj, onda prestanite čitati.
Kada počinje odgoj djeteta?
Odmah po rođenju djeteta. Prilikom prvih kontakata sa majkom i bitnim ljudima u životu djeteta.
O tome je govorio britanski psihijatar D. W. Winnicott. Naime, prema Winnicott-u prvi kotakt roditelj-dijete ostavlja veliki trag na dječiju psihu. Naime, dojenče se pronalazi u licu onoga koga gleda, najčešće majke. Ako je lice majke toplo, brižno, umirujuće, dijete će se osjećati sigurno i mirno. Ukoliko dijete plače, reakcija majke koja je umirujuća, podržavajuća, šalje poruku djetetu , da će sve biti OK, uprkos nelagodi koje dijete ima u tom tretnutku. S druge strane, majka koja ne zna ragovati suosjećajno na djetetove potrebe ili se uznemiri zbog plača djeteta, šalje poruku djetetu da je svijet nesigurno mjesto, te da se okolina ne zna pobrinuti za njega/nju. Ukoliko se to često i kontinuirano dešava posljedice u kasnijim fazama života ostaju, tj. djeca teže nauče regulisati svoje emocije, nositi se sa stresom, te u konačnici imaju više problema sa ponašanjem.
Da li se roditeljstvo uči ili smo rođeni sa tim sposobnostima?
Na roditeljstvo se priprema, a ukoliko nismo pripremljeni, ono se uči. Učimo prvo poznavajući i njegovajući sebe. Jako je važno da se roditelj osjeća sigurnim u sebe da bi tu sigurnost prenio na dijete. Pored svih uputa i savjeta kako se ponašati, kako biti »savršen« roditelj, na prvom mjestu jeste sigurnost majek i oca u sebe i svoje postupke, makar ponekad pa i češće pogriješili. Niko vam ne može dati tačan recept kako odgajati djecu niti postupati u određenoj situaciji, jer je svako dijete jedinstveno, kao i okruženje u kojem odrasta. Naći najbolje rješenje je važno, ali stalno preispitivanje u ispravnost odluke, te težnja ka savršenstvu može vas dovesti samo do preopterećenosti i frutracije. A kada se ona desi gubite fokus sa onoga šta je važno, Vi i dijete.
Kako ne biti savršen roditelj?
Fokusom na naše savršenstvo gubimo iz vida poruke koje nam djeca šalju. Roditelji ne trebaju biti savršeni da bi bili učinkoviti. Svi pravimo greške, i to je normalno. Ključ je u tome da se trudimo biti dovoljno dobri, što znači pružiti ljubav, podršku i stabilnost unatoč svojim vlastitim pogreškama i ograničenjima.
Ukoliko ne prepoznamo da dijete ima problem i ne reagujemo na vrijeme, djetetov problem raste. Djetetu je potreban model koji postavlja jasne granice, šalje jasne poruke, dosljedan je, ali pritom razumije dječije potrebe, pruža njegu i ljubav. Model koji roditelj treba da bude jeste onaj koji vidi i primjeti svoje dijete i naravno giješi. Roditelj koji je svjestan svojih vrlina i mana (ili ajmo reći prednosti i nedostataka) demonstrira sigurnost i može lakše pronaći balans između pretjerane strogoće i popustljivosti. Takav roditelj će djetetu odlučnije postaviti sankcije za određena ponašanja jer zna da to njegovo dijete može »podnijeti« i izvući korist od toga. S druge strane, djetetu odaje i svoju roditeljsku »bezbrižnost«, uvjerenje da će sve biti u redu, što dijete itekako smiruje i pomaže prebroditi »krizu«.
Dovoljno dobro roditeljstvo uključuje pružanje osjećaja sigurnosti i stabilnosti. Djeca trebaju osjećati da mogu računati na svoje roditelje, bez obzira na to koliko se roditelji mogu osjećati nesigurno ili nekompetentno u nekim trenucima. To znači da je OK i nekada djetetu priznati da nešto ne znamo ili odložiti rješenje problema dok ne nađete adekvatan odgovor.
Ključ je u tome da roditelji budu prisutni i emocionalno dostupni za svoju djecu. To uključuje slušanje, razumijevanje i odgovaranje na njihove emocionalne potrebe, čak i ako ne uvijek savršeno. Ako dijete doživi neuspjeh ili frustraciju, važno je biti uz njega i pomoći mu da se nosi s tim osjećajima, čak i ako ne znamo uvijek kako.
Dovoljno dobro roditeljstvo znači prilagoditi se promjenama i potrebama djeteta kako odrasta. To može uključivati promjenu pristupa ili strategija kada dijete pokazuje različite potrebe u različitim fazama razvoja. Čitajte o razvojnim fazama djeteta, te bazičnim potrebama koje svi imamo. Razgovarajte sa djecom, da bi ih bolje razumijeli i upoznali.
Dok pružanje ljubavi i podrške jest važno, također je ključno postaviti granice i pravila koja pomažu djetetu da razumije granice i odgovornosti. To pomaže u razvoju discipline i socijalnih vještina. Postavljanje granica i pravila može biti izazovno, ali ono pomaže djetetu da razumije što se očekuje od njega i kako funkcionira društvo. Vjerovali ili ne, postavljanje granica i pravila, u prvom redu služi za postizanje osjećaja stabilnosti sigurnosti kod djece.
Roditelji trebaju razumjeti da je u redu napraviti greške i da je važno opraštati sebi. Idealno roditeljstvo ne postoji, ono što je važno je koliko se trudimo biti prisutni i angažirani u životima svoje djece. Ako roditelj pogriješi ili se osjeća nesigurno, priznanje tih osjećaja i izvinjenje djetetu može modelirati važnost iskrenosti i otvorenosti.
Umjesto da se usredotočimo na postizanje savršenih rezultata, važno je raditi na kvaliteti odnosa s djetetom. Dobar odnos može pomoći djetetu da se razvije u emocionalno zdravu i samouvjerenu ličnost. Dovoljno dobro roditeljstvo ne znači nedostatak truda ili ljubavi, već prihvaćanje da je roditeljstvo proces učenja i prilagodbe, a savršeno roditeljstvo nije potrebno za zdravo odrastanje djeteta. Ključ je u dosljednosti, razumijevanju i ljubavi, uz prihvaćanje da nitko nije savršen.